Ne znam zasto sam bas danas odlucila da pocnem ovaj blog,ili znam. Znam da zvuci glupo imam tek 16 godina,ali mi se cini kao da sam sve izgubila. Nemam decka,losa sam u skoli i izgubila sam najbolju drugaricu sa kojom sam se druzila 12 godina. Nemam simpatiju,jedino sto me raduje je to sto imam dosta followersa na twitteru. Ja znam koliko ovo glupo zvuci. Boli me to sto ceo raspust,evo danas je trinaesti dan raspusta ja nisam izasla iz kuce. Nemam sa kim. Mama hoce da me posalje kod psihologa da vidi sta nije u redu samnom. I ona i tata i moj brat imaju puno prijatelja,pa moj brat sa 12 godina ima devojku. Niko iz mog odeljenja nije uopste na internetu sad za raspust ja,a ja se ne skidam jer nemam sta da radim. Niko me ne zove,mislim da kad bi umrla u ovoj mojoj sobi niko ne bi primetio. Tako sam usamljena. Kazu da Bog ima plan za svakoga. Koji mu je onda plan za mene? Sve sam pustila: udaranje u sedmom razredu,zvali su me blind witch u osmom i to sam pustila,jer sam se radovala srednjoj skoli,novom pocetku.Ocene su mi pale u prvom srednje za to sam sama kriva jer sam ocekivala ne znam ni ja sta u srednjoj skoli. A sad, e sad sam sve izgubila. I pitanje je sta dalje? Kako ustati? Svi mi govore da moram da se promenim,kako? Ne znam gde gresim. Ne znam sta to kazem,uradim,sta sam rekla,uradila da bih ostala ovako sama. Bog me je napravio ovakvu kakva sam. I sta sad,rekla sam da necu vise biti u depresiji da cu poceti da mislim pozitivno. Sta je ovde pozitivno? Najteze je sto se ja bukvalno nadam da je ovo dno dna. Samo da se ne bi jos nesto desilo,jer kad si na dnu mozes samo gore, zar ne? Ja se nadam da je ovo to dno. Sve je tako crno kao u nekoj rupi od 5m,vristim ali me niko ne cuje,molim za pomoc nista. Necu kod psihologa, nisam osoba koja ce tek tako reci e znas to,to i to ne valja. Ne cutacu,previse sam ponosna za tako nesto. Cutacu i vristacu u sebi. Moliti i zvati ne znam ni ja koga da mi pomogne. Po prirodi sam jedna od onih osoba koje vidite stalno nasmejana,sredjena. Ali kada pogledate u moje oci ne mozete mi reci da je to sreca. Ne mozete mi reci da sam srecna,ako bi ste posmatrali moje oci i osmeh odvojeno,zbunili bi ste se. Nije isto,toliko osmeha,a toliko tuge. Tesko mi je ali nikad necu plakati ni pred kim. Otici cu u svoju sobu u dva uvece i plakati na miru sama,moliti Boga da se smiluje,da mi pomogne. Nadacu se,verovati u bolje sutra. Ustacu iz kreveta nasminkati osmeh i nastaviti sa svojim danom,kao da se nista nije desilo. Danas je srpska nova godina,mom bratu dolazi drustvo,pravi decko drustvo,ja mislim da cu u krevet u deset. Umorna sam,od cega? Od zivota? Sa 16 godina sam umorna od zivota. Da li je to uopste moguce? Besna sam. Besna. Toliko losih osecanja u poslednje 4 godine. A onoga pre toga? E nicega se ja pre toga ne secam,sve dobre uspomene su potisnute losim. Znam,vidim kako mi se ljudi smeju,cujem sta pricaju. Opet cutim. Sta da kazem? Sem da se molim,da vristim da molim da prestanu. To ne mogu. Kazu da je samoubistvo nesto najsebicnije na svetu? Ali sta mi drugo ostaje? Sta?