Pocetak
Ne znam zasto sam bas danas odlucila da pocnem ovaj blog,ili znam. Znam da zvuci glupo imam tek 16 godina,ali mi se cini kao da sam sve izgubila. Nemam decka,losa sam u skoli i izgubila sam najbolju drugaricu sa kojom sam se druzila 12 godina. Nemam simpatiju,jedino sto me raduje je to sto imam dosta followersa na twitteru. Ja znam koliko ovo glupo zvuci. Boli me to sto ceo raspust,evo danas je trinaesti dan raspusta ja nisam izasla iz kuce. Nemam sa kim. Mama hoce da me posalje kod psihologa da vidi sta nije u redu samnom. I ona i tata i moj brat imaju puno prijatelja,pa moj brat sa 12 godina ima devojku. Niko iz mog odeljenja nije uopste na internetu sad za raspust ja,a ja se ne skidam jer nemam sta da radim. Niko me ne zove,mislim da kad bi umrla u ovoj mojoj sobi niko ne bi primetio. Tako sam usamljena. Kazu da Bog ima plan za svakoga. Koji mu je onda plan za mene? Sve sam pustila: udaranje u sedmom razredu,zvali su me blind witch u osmom i to sam pustila,jer sam se radovala srednjoj skoli,novom pocetku.Ocene su mi pale u prvom srednje za to sam sama kriva jer sam ocekivala ne znam ni ja sta u srednjoj skoli. A sad, e sad sam sve izgubila. I pitanje je sta dalje? Kako ustati? Svi mi govore da moram da se promenim,kako? Ne znam gde gresim. Ne znam sta to kazem,uradim,sta sam rekla,uradila da bih ostala ovako sama. Bog me je napravio ovakvu kakva sam. I sta sad,rekla sam da necu vise biti u depresiji da cu poceti da mislim pozitivno. Sta je ovde pozitivno? Najteze je sto se ja bukvalno nadam da je ovo dno dna. Samo da se ne bi jos nesto desilo,jer kad si na dnu mozes samo gore, zar ne? Ja se nadam da je ovo to dno. Sve je tako crno kao u nekoj rupi od 5m,vristim ali me niko ne cuje,molim za pomoc nista. Necu kod psihologa, nisam osoba koja ce tek tako reci e znas to,to i to ne valja. Ne cutacu,previse sam ponosna za tako nesto. Cutacu i vristacu u sebi. Moliti i zvati ne znam ni ja koga da mi pomogne. Po prirodi sam jedna od onih osoba koje vidite stalno nasmejana,sredjena. Ali kada pogledate u moje oci ne mozete mi reci da je to sreca. Ne mozete mi reci da sam srecna,ako bi ste posmatrali moje oci i osmeh odvojeno,zbunili bi ste se. Nije isto,toliko osmeha,a toliko tuge. Tesko mi je ali nikad necu plakati ni pred kim. Otici cu u svoju sobu u dva uvece i plakati na miru sama,moliti Boga da se smiluje,da mi pomogne. Nadacu se,verovati u bolje sutra. Ustacu iz kreveta nasminkati osmeh i nastaviti sa svojim danom,kao da se nista nije desilo. Danas je srpska nova godina,mom bratu dolazi drustvo,pravi decko drustvo,ja mislim da cu u krevet u deset. Umorna sam,od cega? Od zivota? Sa 16 godina sam umorna od zivota. Da li je to uopste moguce? Besna sam. Besna. Toliko losih osecanja u poslednje 4 godine. A onoga pre toga? E nicega se ja pre toga ne secam,sve dobre uspomene su potisnute losim. Znam,vidim kako mi se ljudi smeju,cujem sta pricaju. Opet cutim. Sta da kazem? Sem da se molim,da vristim da molim da prestanu. To ne mogu. Kazu da je samoubistvo nesto najsebicnije na svetu? Ali sta mi drugo ostaje? Sta?
Nemoj da misliš da nema izlaza iz te situacije, mislim da je svako prošao kroz taj period, pa i ja :) nisam ja nešto mnogo starija od tebe, ali mogu da ti kažem da je to prolazna faza, novo društvo, nova škola, sve je to za tebe novo i neistraženo. Znam taj osećaj odbačenosti, dok se još nisi navikla na nove ljude, a staro društvo se raspada i niko ti ni na ulici ne kaže ćao. Ali veruj mi, potrebno ti je malo vremena da bi se prilagodila. Takođe, i ja sam jako popustila sa školom u prvoj godini, nisam mogla da verujem da sam prosla dobra na kraju, a uvek sam bila odličan ili jako vrlo dobar đak. Ali sve je to normalno, ali i ti moraš da se potudiš da se zbližiš sa ljudima, samo pazi ne veruj svakome, jer većina laže i predstavlja se drugačije od onog što stvarno jesu. Gledaj na to kao na lekciju iz koje mnogo možeš da naučiš. Od inata nema zanata :)
Ostaje ti da prihvatiš činjenicu da ti je još dosta potrebno da odrasteš. Ovo je odrastanje, pubertet, klasični tinejdž kompleksi.
Svi smo prošli, bar kroz deo ovoga.
Ja sam imala periode kada sam videla samo tuđu sreću i svoju tugu. I plakala sam. I mislila da se meni dešavaju najgore stvari. Da sam sama. Da me niko ne voli.
Sve je to prolazno.
Pristani da posetiš psihologa. Pa kome on danas nije potreban?
Možeš da biraš, ili da bivaš sama u svojoj depresiji ili da rešiš da pomogneš sebi. Ne može ti niko i ništa pomoći dok ti ne doneseš odluku. Ne možeš samo da sediš u četiri zida i da kukaš nad sobom i svojom sudbinom.
Šta radiš povodom toga? Da li puštaš druge da ti pomognu, ili im nabijaš kontru i govoriš im da nisu u pravu?
Tinejdžeri su ti takvi, šta će im u društvu osoba koja je mračna. Ne kažem da je to ispravno. Treba da ti pomognu da se izbaviš, ali nisu dovoljno zreli da bi razvili taj osećaj. Treba sama da stekneš prijatelje. Ne da čekaš da oni prihvate te tvoje bubice, bez da išta uradiš povodom toga.
Imam brata koji ima 28 godina, i stav kao ti. Nezreo je. Površan. I sve zbog toga jer nikada nije hteo da pomogne sebi. Mi smo ga molili, nudili mu svaku vrstu pomoći ali on je tvrd, ne želi razgovor sa psihijatrom, ne želi da čuje da je neko drugi upravu. Misao koja ga vodi je da je većina ljudi jako loša, da ni jedna mana ne sme da se prihvati. I to je njegova borba za pravdu. Borba u prazno. Misli da je sam. Ne vidi našu žrtvu. Nema pravog prijatelja. I pati. I patimo svi oko njega, zbog njega, iako on to ne vidi.
Ti nisi loša osoba, samo moraš shvatiti da si dete. Da moraš da dopustiš sebi da odrasteš. Da sazriš. Da shvatiš ovaj komplikovan život. Nije sve tako divno i sjajno. Ni tudja prijateljstva, ni tudje ljubavi, ni tudj smeh. Sve ti možeš da imaš. Sve, ako se dovoljno trudiš.
Srećno
Sve što su ti ovi ljudi u prethodnim komentarima rekli, je tako. Sve je istina jer se vidi da su to preživeli. Ja sam samo hteo da dodam nešto u vezi tvoje zadnje dve rečenice "Ali šta mi drugo ostaje? Šta?"
Uzimanje života samom sebi je jedan od najgorih postupaka koji čovek može da uradi. Pošto se postojanje bića proteže i pre ovog života, a i posle smrti - samoubistvo drastično pogoršava čovekovo bivstvovanje u univerzumu na duge staze. Možda ti ovo zvuči kao neko moderno trućanje o reinkarnaciji i sličnim doktrinama, ali mrtav sam ozbiljan što se ovoga tiče.
U prethodnim komentarima su ti dali veoma dobre savete i ja bih samo dodao ovo: misli o samoubistvu ne rešavaju apsolutno ništa...veruj, sasvim sigurno ako pokažeš volje da se iz ovog raspoloženja isčupaš neočekivano će stići i snage i volje.
Bori se. Puno pozdrava i dobro zdravlje. :-)
Ma proći će sve to, kasnije ćeš se smijati svemu tome, ali svi smo to prolazili. A za početak počni sa pisanijom, onim čim ti najbolje ide i vidjećš da blog može da bude zanimljivo vrijeme.
pozdravče
Moj savet ti je da ides kod psihologa, da popricas sa njim kao sto bi sa samom sobom. Nije to nista strasno, imas problem i treba ti pomoc da ga resis zar ne? Trebas biti ponosna na sebe sto si shvatila da ti treba pomoc. Sa psihologom mozes otvoreno da pricas, on ce te razumeti, nece te osudjivati, i veruj mi otici kod njega je nesto najteze i najhrabrije sto mozes da uradis. Svesna si da si u depresiji ne smes da se sklanjas i da se zatvaras u sebe, to ti iz licnog iskustva govorim, jer ces onda postati osoba koja nema nikoga a najgore je sto neces imati sebe. Umesto sto razlisljas sve na neki negativan nacin pokusaj da u svemu tome nadjes pozitivno. Pokusaj da otkrijes razlog zasto se tako osecas. Prerano je da se osecas umornom od zivota. Imas problem da se nosis sa nekim zivotnim stvarima, pa realno ko nema od nas. To samo znaci da si previse emotivna i dobra dusa koja sve dozivljava veoma licno. A o samoubistvu nemoj da razmisljas odbaci to od sebe. Trebas tek da uzivas u svom zivotu, tek ce ti se izdesavati prelepe stvari. Nadji nesto sto te ispunjava da se posvetis tome. Videces polako ces naci simpatiju, pa decka. Imaces prijatelje, prave prijatelje oko sebe i na ovo ces gledati kao jedan trenutak slabosti. Znam da je tesko da zapocnes sve to, ali polako bitno je da pocnes da menjas stvari.
Vjeruj mi da sam se i ja isto osjećala. I to nedavno.
Napisala bih ti sve,ali ljepše bi bilo kada bi mogle normalno razogavarati. :)
Bila sam sama. Nisam imala prijatelja. Pisala sam blog. I bila sam oslonjena na internet.
I danas nemam prijatelja. Samo par.
Ali jednom sam shvatila nešto što je odavno čučalo u meni. Bila sam kod komšinice. Jedna osoba me povrijedila i došla sam kući uplakana. Sramila sam se plakati pred nekim,jer sam bila ponosna. Samo me majka gledala dok plačem. I onda sam jednostavno rekla sebi DOSTA.
Ne želim biti marioneta ovog društva. Ne želim društvo koje nije moj nivo. Ja sam velika,a oni su samo moji kmetovi. Ja volim sebe. I možda me to čini egoistom,ali sam bar ponosan egoista. i egoista sa razlogom.
Samoubistvo je grijeh. Ne po Bogu. Ateista sam. Po meni je grijeh. Odričem se tijela koje mora biti iskorišteno i uma koji je uvijek bio sa mnom.
A Bog nema put za svakoga.On ima put samo za one koji su uvjereni u njegovo postojanje. Kažu da imam razmišljanje sataniste,ali to nije tako. Jedini put i pravi put za mene je onaj koji ja stvorim,jer ja sam Bog svog uma i svog tijela. :)
Nemoj biti tako nesrećna. I moj pubertet je bio loš. I ja sam bila tako ponosna. I odbijala sam nečiju pomoć. Plakala sam sama i osjećala se usamljeno. Ali da nisam prešla preko sebe jednom,spustila ponos i otkrila onaj veći da sam ja svoj Bog,nikada ne bih imala ono što danas imam. Imam sebe i volim sebe najviše na svijetu,jer znam da nikada niko neće biti ono što ja jesam. Stvorila sam želje u skladu sa sobom. I srećna sam.
Pokušaj biti samo zadovoljna sobom. Piši gluposti kojima ćeš se smijati jednom. Osjećaj se srećno i zadovoljno. Budi ponosna na prave stvari. A prava stvar si samo TI. :)
koji ti je twiter, hocu da te falouvisem? :P
Nije tebi ništa dete drago, tebe samo drma pubertet. Uzmi štrikaj nešto :))
Ako ti je za utehu, skoro svi su prosli sve o cemu ti pises, kako se osecas.. to je proces odrastanja, samospoznaje... Pricaj sa sobom.. koja su tvoja interesovanja, sta te zanima konkretno, cini srecnom??
Toliko postoji nacina da se izvuces iz tog svog oklopa i rasiris krila ... postoje razne humanitarne organizacije koje bi bile presrecne da im neko kao ti pomaze, organizacije za zastitu zivotinja stalno imaju potrebu za volonterima u prihvatilistima.. a psi daju toliko pozitivne energije , a pri tom bi i upoznala druge mlade ljude, slicne sebi.. pokusaj , neces zazaliti :) been there :)) and survived :))