Opet
Published on 03/16,2013
Opet pisem slomljena. Bilo mi je dobro,osecala sam da mi je dobro,i mislila sam da se ovi dani nece vratiti. Da se dani samoce i tuge nece vratiti. Ali prisunjali su se,nisam ih zelela,prisunjali su se i opet smo ovde zajedno. Tu su na vise podrucja,opet me obavijaju polako. Opet sam paranoicna,depresivna i uplasena. Tu su na podrucju skole i obrazovanja,kao neka velika prepreka stoje, smeju se i znaju da sam previse uplasena da bih nastavila dalje,da bih uopste isla u skolu,da bih se bavila van nastavnim aktivnostima. Znaju da vec znam da ne mogu,ali zele jos jednom to da naglase. Tu su na podrucju prijateljstva. Zbog mog straha i povredjenosti,pricam stvari koje ne mislim,pricam svasta samo da ja ne bih bila povredjena. Ljudi odlaze,ja opet ostajem sama izmedju cetri zida,znajuci da me tu niko nece povrediti. Tu su naravno i u ljubavi. Kad mi se neko svidja i primetim da gleda u mom parvcu,obradujem se,on mi pridje i pita kako ti se zove drugarica. Naravno. Trebalo je da pretpostavim. I onda ja ostajem sa ovima koje niko nece. Kao i uvek. Being unwanted isn't exactly a new thing for me. I sada ostajemo samo ja i moja depresija. Najbolji prijatelji. Uvek zajedno. Uvek mi cuva ledja. Uvek je tu i ceka da udjem u njenu senku. Ne zelim. Zelim da verujem,u nesto dobro,u srecu,u radost. Ali svaki put kad poverujem,ona je tu da me podseti,jos jednom,da sam pogresila. Da nije to to,da nisam ja ta i da nije to za mene. U cemu je problem,gde gresim i da li je moguce da ja budem srecna,ili je to samo za druge ljude? Ta tri pitanja mi se vrte po glavi stalno. Da li sreca postoji? Da li je ima dovoljno i za mene? Ne znam,ali tuge ima. Ima je uvek,sa mnom. Ima je,a ne zelim je. Kako da ode?
Procitala sam malopre sve tvoje tekstove i cak neke komentare na iste i iako znam da cu u sustini reci vise-manje isto sto su rekli i ostali, ja moram da iskomentarisem. Pre svega, zao mi je jako zbog toga sto se osecas tako kako se osecas, jer iskreno smatram da nema potrebe da se toliko stresiras oko svega toga. Shvati da je to jednostavno period koji ce kad-tad proci, naravno ne sam od sebe, moras i ti da se potrudis. Pretpostavljam da si povredjena, da se plasis i da se osecas suvisno i nemocno, ali moras to u jednom trenutku da prelomis, moras biti jaca od svega toga - to je tvoj zivot, uzmi ga konacno u svoje ruke i napravi od njega ono sta zapravo zelis. To sto jos uvek nemas prijatelje ne znaci da je greska u tebi, samo jos uvek nisi srela prave ljude, one koji ce razumeti, koji ce biti tu, koji nece biti ljubomorni i zavidni i sa kojima ces se osecati prijatno. Opet, stvar je da sve to shvatis ti sama, to ne treba da ti kazem ja, tvoja mama, sestra ili neko drugi, kljucno je da ti sama odlucis to da uradis za sebe. I jos jedna stvar, bez obzira sto je to mozda tvoj stil pisanja ili sto ti mozda eventualno odgovara da pises ovako, mislim da ti to nikako ne ide u korist. Ja se slazem da je pisanje ventil i da se mozda osecas malkice bolje kada sve to izbacis iz sebe, ali licno smatram da bi bilo mnogo bolje da to okrenes na drugu stranu. Da pokusas u svemu da nadjes onu smesno i zanimljivo. Odbaci depresiju i patetiku, kome je jos to potrebno? Nabaci osmeh na lice, uzivaj u svakom trenutku koji ti je dat jer je NEPONOVLJIV, neces vise nikada moci da ga prozivis, pa zasto bi ga onda protracila? Ne kazem da treba da drzis sve u sebi i da se pravis da je sve u redu dok u tebi sve vristi, isplaci sve, izvristi ako treba ali neka to bude samo na kratko - da se ispraznis i nastavi dalje. Nemoj samu sebe jos vise da unistavas i da namerno ne zelis da vidis izlaz. Moras da shvatis da plakala ti ili ne, kukala ti ili ne - problemi se nece resiti, stvari se nece promeniti. Moras ti da ih resavas i menjas. Necu vise da te gnjavim, nemas nikakvu obavezu ni da procitas a kamoli prihvatis sve ovo, to je jednostavno moje neko misljenje (za koje me niko nije ni pitao al' ajde) tako da ti ja zelim svu srecu i da konacno promenis neke stvari. Imas jedan virtuelni cmok od mene. :)