Stvar izbora

Pisem ovo u skoli. Nemam sta da radim na odmorima. Niko nece da se druzi samnom,ali necu ni ja sa njima. Plasim se. Nije mi prijatno napolju. Hocu da se vratim u svoju sobu za svoj kompjuter. To je moj izbor. Ja biram da sedim ovde,pisem ovo i slusam muziku. Ocigledno je izbor drugih ljudi da ne pricaju samnom. Mozda je moja mama u pravu,mozda i imam negativan stav,ali ne mogu. Ne zelim. Nemam zelju ni za cim sem da pisem ovo,i da budem u svom krevetu. I to mi svakako daje vise vremena za razmisljanje. Ali mi daje i osecaj sigurnosti. Razmisljam o svemu i pokusavam da pronadjem sebe, ne znam da li je lezanje najbolji nacin za to,ali tako je kako je. Razmisljala sam o ljubavi. Zakljucila sam da je meni ljubav cudna, cudno se osecas i zavrsices povredjen. Mozda sam cudna ali ja cak ni ne zelim da budem u vezi,mislim ne zelim da zurim sa tim. Mnoge devojke mojih godina zure da budu u vezi pa zavrse sa Mr.Wrong, Mr.Player & Mr.Asshole i onda posle kukaju. Neke od njih su vec u osnovnoj skoli izgubile nevinost. Ja zelim da sacekam sa tim. Mozda je to klise,ali ja mislim da prvi put treba da bude sa nekim koga volis,ko te postuje,i ko te fizicki privlaci i naravno kad si dovoljno sazreo da uopste razumes to. Moja tetka kaze da za devojke prvi put odredjuje i ostale odnose u daljem zivotu. Ne razumem to da budes sa nekim u vezi samo da bi bio u vezi. Na primer moja sestra mi je juce rekla da je ona u vezi sa dva momka,a treci joj se svidja. Pa zasto je onda sa ovom dvojicom,kad joj se ne svidjaju? Ja bih,koliko god to u danasnje vreme nenormalno zvucalo, zelela da budem u vezi sa nekim ko mi se iskreno svidja,zbog koga bi osecala leptirice i sve ostalo. I kome god to da kazem ,od ljudi koji su moje godiste, mi kazu ti nisi normalna to ne postoji,moras da uzmes ono sto mozes. Svaki put kad mi neki decko pridje,ja se NECU smuvati sa njim ako mi se stvarno ne svidja. I to je problem,cim im kazem da me ne intresuju,krenu da me prozivaju. Zasto? Zato sto nisam kurva? Da li je to toliko lose? Ne kazem da sam svetica,mislim bila sam u dve veze koje nisu drugo trajale i bilo mi je odvratno. I ja znam da obucem kratku suknju i maicu sa dekolteom,ali u mom slucaju to nikada nije provokativno,kao kod nekih drugih devojaka. Samo ne razumem sta to govori o njima? Ali me zanima da li danas postoji decko koji bi mogao da ceni osobu kao sto sam ja,ili sam ja samo poludela? Ja se vodim parolom da je biti zensko stvar rodjenja,biti zena stvar godina,a biti dama stvar izbora. Takodje sam razmisljala o jos necemu. Jednom mi je moja bivsa najbolja drugarica rekla da je ljubomorna na mene jer sam prelepa,bolesno pametna,odrasli cene moje misljenje,uvek se bolje slazem sa starijim drustvom,uvek znam o cemu se govori bilo da pricamo o knjigama,politici,psihologiji. Da je takodje ljubomorna sto sam bez obzira na to sto imam 4 iz engleskog uspela da prodjem od 11200 dece u 125 za punu stipendiju za jednu godinu skolovanja u Americi. I onda sam razmisljala sta ako je nase prijateljstvo puklo zbog toga? Zbog ljubomore? A onda opet ja imam osecaj kao da sam bezvredna,da nista ne mogu,stalno imam osecaj da moram nesto nekome da dokazujem. Iako su moji roditelji potpuno opusteni i uopste mi ne stvaraju pritisak. Ja ga sama sebi stvaram u teznji ka nekom savrsenstvu i onda se uvek razocaram. Da li je moguce da ja ne primetim kada je neko ljubomoran na mene? Ali zasto bi bilo ko zeleo da bude na mom mestu? Zasto bi bilo ko zeleo da bude ja? Dali je moguce da sam se toliko izgubila u teznji za savrsenstvom, da ne primecujem sta sam sve do sad postigla? I zasto uvek sebi iznova i iznova postavljam to pitanje od kog cu da poludim ko sam ja i sta sam postigla?


Pocetak

Ne znam zasto sam bas danas odlucila da pocnem ovaj blog,ili znam. Znam da zvuci glupo imam tek 16 godina,ali mi se cini kao da sam sve izgubila. Nemam decka,losa sam u skoli i izgubila sam najbolju drugaricu sa kojom sam se druzila 12 godina. Nemam simpatiju,jedino sto me raduje je to sto imam dosta followersa na twitteru. Ja znam koliko ovo glupo zvuci. Boli me to sto ceo raspust,evo danas je trinaesti dan raspusta ja nisam izasla iz kuce. Nemam sa kim. Mama hoce da me posalje kod psihologa da vidi sta nije u redu samnom. I ona i tata i moj brat imaju puno prijatelja,pa moj brat sa 12 godina ima devojku. Niko iz mog odeljenja nije uopste na internetu sad za raspust ja,a ja se ne skidam jer nemam sta da radim. Niko me ne zove,mislim da kad bi umrla u ovoj mojoj sobi niko ne bi primetio. Tako sam usamljena. Kazu da Bog ima plan za svakoga. Koji mu je onda plan za mene? Sve sam pustila: udaranje u sedmom razredu,zvali su me blind witch u osmom i to sam pustila,jer sam se radovala srednjoj skoli,novom pocetku.Ocene su mi pale u prvom srednje za to sam sama kriva jer sam ocekivala ne znam ni ja sta u srednjoj skoli. A sad, e sad sam sve izgubila. I pitanje je sta dalje? Kako ustati? Svi mi govore da moram da se promenim,kako? Ne znam gde gresim. Ne znam sta to kazem,uradim,sta sam rekla,uradila da bih ostala ovako sama. Bog me je napravio ovakvu kakva sam. I sta sad,rekla sam da necu vise biti u depresiji da cu poceti da mislim pozitivno. Sta je ovde pozitivno? Najteze je sto se ja bukvalno nadam da je ovo dno dna. Samo da se ne bi jos nesto desilo,jer kad si na dnu mozes samo gore, zar ne? Ja se nadam da je ovo to dno. Sve je tako crno kao u nekoj rupi od 5m,vristim ali me niko ne cuje,molim za pomoc nista. Necu kod psihologa, nisam osoba koja ce tek tako reci e znas to,to i to ne valja. Ne cutacu,previse sam ponosna za tako nesto. Cutacu i vristacu u sebi. Moliti i zvati ne znam ni ja koga da mi pomogne. Po prirodi sam jedna od onih osoba koje vidite stalno nasmejana,sredjena. Ali kada pogledate u moje oci ne mozete mi reci da je to sreca. Ne mozete mi reci da sam srecna,ako bi ste posmatrali moje oci i osmeh odvojeno,zbunili bi ste se. Nije isto,toliko osmeha,a toliko tuge. Tesko mi je ali nikad necu plakati ni pred kim. Otici cu u svoju sobu u dva uvece i plakati na miru sama,moliti Boga da se smiluje,da mi pomogne. Nadacu se,verovati u bolje sutra. Ustacu iz kreveta nasminkati osmeh i nastaviti sa svojim danom,kao da se nista nije desilo. Danas je srpska nova godina,mom bratu dolazi drustvo,pravi decko drustvo,ja mislim da cu u krevet u deset. Umorna sam,od cega? Od zivota? Sa 16 godina sam umorna od zivota. Da li je to uopste moguce? Besna sam. Besna. Toliko losih osecanja u poslednje 4 godine. A onoga pre toga? E nicega se ja pre toga ne secam,sve dobre uspomene su potisnute losim. Znam,vidim kako mi se ljudi smeju,cujem sta pricaju. Opet cutim. Sta da kazem? Sem da se molim,da vristim da molim da prestanu. To ne mogu. Kazu da je samoubistvo nesto najsebicnije na svetu? Ali sta mi drugo ostaje? Sta?