Opet
Opet pisem slomljena. Bilo mi je dobro,osecala sam da mi je dobro,i mislila sam da se ovi dani nece vratiti. Da se dani samoce i tuge nece vratiti. Ali prisunjali su se,nisam ih zelela,prisunjali su se i opet smo ovde zajedno. Tu su na vise podrucja,opet me obavijaju polako. Opet sam paranoicna,depresivna i uplasena. Tu su na podrucju skole i obrazovanja,kao neka velika prepreka stoje, smeju se i znaju da sam previse uplasena da bih nastavila dalje,da bih uopste isla u skolu,da bih se bavila van nastavnim aktivnostima. Znaju da vec znam da ne mogu,ali zele jos jednom to da naglase. Tu su na podrucju prijateljstva. Zbog mog straha i povredjenosti,pricam stvari koje ne mislim,pricam svasta samo da ja ne bih bila povredjena. Ljudi odlaze,ja opet ostajem sama izmedju cetri zida,znajuci da me tu niko nece povrediti. Tu su naravno i u ljubavi. Kad mi se neko svidja i primetim da gleda u mom parvcu,obradujem se,on mi pridje i pita kako ti se zove drugarica. Naravno. Trebalo je da pretpostavim. I onda ja ostajem sa ovima koje niko nece. Kao i uvek. Being unwanted isn't exactly a new thing for me. I sada ostajemo samo ja i moja depresija. Najbolji prijatelji. Uvek zajedno. Uvek mi cuva ledja. Uvek je tu i ceka da udjem u njenu senku. Ne zelim. Zelim da verujem,u nesto dobro,u srecu,u radost. Ali svaki put kad poverujem,ona je tu da me podseti,jos jednom,da sam pogresila. Da nije to to,da nisam ja ta i da nije to za mene. U cemu je problem,gde gresim i da li je moguce da ja budem srecna,ili je to samo za druge ljude? Ta tri pitanja mi se vrte po glavi stalno. Da li sreca postoji? Da li je ima dovoljno i za mene? Ne znam,ali tuge ima. Ima je uvek,sa mnom. Ima je,a ne zelim je. Kako da ode?